Nekoliko riječi o samoj autorici: Zlata Bujan-Kovačević, pjesnikinja i književnica, umirovljena televizijska redateljica, obrađivala je domaći govor svog rodnog mjesta Vrata u Gorskom kotaru i proučavala genealogiju, objavila nekoliko stručnih radova, knjige pripovjedaka i dva romana, zbirku putopisa (među njima i „Čarobna Brna“) te sedam zbirki pjesama.
Ljetujući u Brni na otoku Korčuli, a potom i u lječilištu Kalos sačuvala je zdravim svoja ranije bolna koljena. Diveći se ovdašnjim ljudima, otočanima koje poznaje već preko četrdeset godina, zatim i terapeutima zbog njihove stručnosti, a posebno zbog srdačnosti, raspjevanosti i poštenja, isto tako očarana prirodom Vela luke, godine 2007. kao zahvalu spjevala je pjesmu o nadi bolnih u Kalosu.
Nade bolnih u Kalosu
Velalučanima
i kromanjonac iz vele luke
u kale se spuštao grijat umorne lovačke kosti
ko mi ubogi slabo pokretni
čeznuć za hodom po starom tragu
predpovijesnog jelena i zeca
ili bar tamo
gdje pitomo lase još gošćicu pase
za disat ariju slatku od vonja smilja
za gledat galebe kako lete za brodom
dok sunce zlati bregove
iznad ubave luke s tri otoka zelena
i žale uz more
što obiluje ribom i školjkama
prepuštamo se ljekovitim rukama
naših terapeuta
koji s ljubavlju služeć ranjene i bolne
strpljivo pomažu nemoćne
uz lijepu riječ čak i pjesmu
darujuć nadu za oporavak svakome
i to još u nevremena današnja
ti istinski domaći ljudi
neiskvareni nepromijenjeni
vanjštinom potomci ilirskih i slavenskih plemena
i došljaka grčkih i latinskih
ricasti visoki strasni glasni
uspjevani razgovorljivi susretljivi
i stidljivi i vrijedni a nadasve pošteni
korčulani i čarke i smokviške
blajke i veloluške i velolučani otočani
prave su hrvatske duše
i jer ste takvi vašom naravi
i velom lukom blagoslovljeni
budite ponosni
i hvala vam
ZLATA BUJAN-KOVAČEVIĆ
Poezija ljubavi i utkanosti u ishodište
Pisanje poezije uvelike se razlikuje od pisanja proze, premda i u proznim uradcima kod brojnih pisaca nerijetko nalazimo podosta poezije. Brojni su romanopisci, pisci dobre proze (novele, kratke priče) počinjali s poezijom, ali brzo i odustali od nje. Od velikih svjetskih pisaca navest ću dvojicu: J. Joycea i I. Andrića. Prvi je, na početku svog spisateljskog puta objavio zapaženu malu zbirku pjesama Komorna glazba (1907.), kasnije i zbirku Poems Penyeach (1927.), drugi pak dvije knjižice stihova Ex Ponto (1918.) i Nemiri (1920.). Nakon toga, obojica su pjesnički umuknuli i posvetili se isključivo pisanju priča, velikih pa i prevratničkih romana koji su postali svjetskom književnom baštinom.
Inače, 'dihotomija' poezija-proza 'razrješavana' je uglavnom na tri stereotipna načina. Stanovit broj pisaca, poput navedenih književnih ikona, najčešće svoj književni put započinje objavljivanjem jedne ili dvije zbirke poezije, a ostatak života usredotočuje se na mukotrpan rad pisanja proze. Bilo je dakako i onih koji su od početka do kraja zauvijek ostali 'samo' pjesnici, ili pak onih koji su, osim proze, sporadično, u lucidnim odmacima od proznog iskaza, u nadahnutim intermezzima uzimali predah od 'dubokog oranja' po prozi - povremeni proplamsaji (kratkog) stihovnog izražavanja u njih bi jednostavno eksplodirali i rezultirali pjesmom i ukoričenom zbirkom.
Goransko-samoborsko-zagrebačka pjesnikinja Zlata Bujan-Kovačević, nakon svog poznog javljanja stihom na dijalektu u namjeri da spasi kajkavski govor svog rodnog mjesta te širenjem dijapazona na standard, nakon tri zbirke pjesama (Vratarski kanti i štorije, Tihi ognji, Zlatna krugljica) objavljivala je i prozu. Osim pripovjedaka, putopisa,nagrađenog romana i pripovjednog izleta u istraživanja genealogije, uz znanstvene priloge jezičnoj tematici do danas se nije odrekla stiha. Objavila je još četiri zbirke pjesama (Pada zlato na naše tamne šume, Erotikon, Triput kistom prebrisano, Javor) ali i zbirku Gorani – dvanaestero pjesnika, u vlastitu izboru živućih nasljednika Gorana Kovačića prigodom stogodišnjice njegova rođenja. “Zlatni lijer“, knjiga pred nama, predstavlja pak njezin izbor iz vlastite (sveukupne) poetske 'prakse'.
Zbirka je pomno razvrstana u 12 ciklusa, većinom naslovljenih na latinskom: Patria, Natura, Locus nativitatis, Puella, Urbs, Epistolae, Orfeika, Falco, Passion, Acer, Haiku i Ego. Ovakva podjela, osim što ukazuje na potku klasičnog obrazovanja, na stanovit način predstavlja pjesničku inventuru autoričina života. Možemo to donekle usporediti s njezinom posljednjom proznom knjigom izvrsnih putopisa „Putujem da otputujem“ (prožetom i obiljem poetskih uzleta), gdje su životne etape i događaji, više-manje posloženi na približno sličan način, počev od (njezine) ishodišne inicijacije pa sve do danas. I u „Zlatnom lijeru“ autorica rekapitulira ulančano vrijeme svojega života jer (simbolično) i započinje zbirku rođenjem djetešca u prvoj pjesmi nove zbirke, Zibalica, na početku prvog ciklusa, a na kraju „Zlatnog lijera“, u 12. ciklusu, pjeva o naslućivanju vlastitog odlaska u dvjema pjesmama: Svibanjska noć, i u posljednjoj, na goranskom dijalektu ispjevanoj, Prva namêsto zâdnje: “…postala bon mahano klupko.../nestâlo bo zime i jàda/trudne bodo oči zaspale.„
Zlata Bujan-Kovačević iznimno je agilna spisateljica, koja se svojoj književnoj vokaciji definitivno posvetila u nešto poznijim godinama. Nije lako predstaviti cijeli život u jednoj sumarnoj zbirci. Svakako znatna je kušnja probrati ono najbolje; u zbirci, koja, izborom i sadržajno, želi predstaviti saldo života. Odgovornost je to dakako i prema sebi i prema potencijalnim recipijentima, kojima će ultimativno namrijeti najbolje od svojih pjesmotvora.
Naslov knjige Zlatni lijer (ljiljan), u svojoj se kompleksnoj simboličnosti također u mnogočemu podudara s poetskom tematikom, uzletima i ostvarajima u njezinim versima. Zbirka sadrži oko 130 pjesama i 50-tak haiku minijatura. Pjesme su pisane slobodnim ili rimovanim stihom, a u zbirci nahode se i 2 soneta. Od stotinu i trideset pjesama, većina ih je ispjevana na standardu, a 40-ak na gorskokotarskoj fužinarskoj kajkavštini, idiomu osobitog ritma i zvučnosti pučkog goranskog izričaja koji se gdjegod zvukovno doima gotovo kao stakato glazba. Od jezično-stilskih figura autorica najčešće rabi bogatu metaforiku, personifikaciju, komparaciju, kontraste, onomatopeju, antropomorfizam itd.
Zbog opsežnosti zbirke, teško je o svakoj pjesmi napisati komentar, stoga ću navesti nekoliko osobnih impresija. U ciklusu Patria, dakako, ne može se izostaviti tema rata (Rat) i njegove pogubne posljedice. Pjesma Zakletva tišini, podulja je posveta izbjeglim Vukovarcima u Šmidhenu kraj Samobora. U grmljavini tišine, posvećena memorijalu 50-torice poginulih (1995), odvija se u kontrapunktu vječne tišine poginulih nesretnika i pjêva ptica “…svaki naš dan, vaš je poklon...” Slična joj je i pjesma Srh, a Škura škurina ispjevana je na goranskom dijalektu. No u stihovima Vijenac slave osjeća se žaoka na našu notornu političko-muljatorsku svakodnevicu beščašća. U Hodu Fužinom izbija ekološki ushit jedinstvenim, „čistim“ krajolikom, ali i slutnja da bi i on uskoro mogao biti degradiran. Autorica ne može odoljeti u emocionalnoj participaciji raskošne ljepote našeg morskog krajolika i minijaturnih dalmatinskih toposa poput ubave Jakišnice na Pagu („zabruji defom cvrčak“), kao ni u pjesmi Rastanak s morem.
U drugom ciklusu, Natura, jasno su zadate koordinate i rasponi autoričine himničke raspjevanosti i bogate osjećajnosti. Kliktaji prirodi, biljnom svijetu, ne samo gorskokotarskoj flori i fauni, koju autorica u dušu poznaje, izdašno su upisani u stihove, gradeći impresivne slike krajolika. Gorskokotarsko ishodište snažno se očituje i u goranskom idiomu koji im podaje stopljenost s krajobrazom i neafektiranu prirodnost. Ovaj je ciklus iznjedrio tucet pjesama koje su opjevale bogatu floru, rijeke, polja, toponime (Šetnja oko Samobora, Topola, Garòful, Mežaklja (lipa), Ciklame, Jadić, Hrast...).
U ciklusu Locus nativitatis autorica se vraća iskonu i prvotnim utiscima sredine koja ju je iznjedrila i snažno usidrila u goranski kraj. Kroz njih smo dobili emocionalni snimak, neizbrisiv otisak njena izvorišta i, prije svega, afektivno utisnut osebujan goranski dijalekt. Očekivano, jer jezik je prva prava domovina. Pjesma Vrata, oda je rodnome mjestu autorice. Djedovi i očevi kao „gastarbajteri“ odlaze u Ameriku, a žene-majke obavljaju teške fizičke poslove, vezani za dom i gotovo doslovce za zemlju - 'glebae adscripti' (Zajama); malo dijete koje se greškom majke smrzne u snijegu (Viljak); legende o čarobnjacima i vješticama (Fužinarska coprnica); životi žena i njihove sudbine (Cenica, Tri Vratarke); sjedenje uvečer uz vatru i pričanje priča, stariji i djeca koja rado slušaju zanimljive štorije o neobičnim stvorenjima: patuljcima, malikima, vješticama (Dijehte). U opjevanim reminiscencijama na djetinjstvo našla je mjesto i goranska „folklorna“ kultura, u nizu pjesama, zorno su opjevana umijeća iz kućne radinosti: Žulenje, Lan, Konc, Natikače. Tim versima autorica plete zanimljiv puzzle o svakodnevnim dužnostima i vještinama koje mora svladati svaka čestita, dobro odgojena djevojka. Poduža pjesma Teško je dete bit kao hladno-topli odgoj i kroćenje dječaka čitatelju je silno dojmljiv.
U prvoj pjesmi četvrtog ciklusa Puella, Pjesma za divljeg, začetak je onoga što će se poslije razgoriti, nabujati, pretočiti u pjesmama koje slijede u ciklusima Orfeika, Falco, Passion i Acer. Sugestivne rime ljubavnih emocija, ustreptalost pred dragim kojeg zamišlja, rime o žudnji u kaleidoskopu slika od kojih se vrti u glavi. Traganje za dijelom vlastitog identiteta u drugom, ali i želja da bude zrcalom njegova lika (Aleja s javorima). Puella (djevojka), životna je dob adolescencije. Drugim riječima, dob uzavrelih hormona, nesuzdrživa žudnja za ljubavnom inicijacijom, bure osjećaja i emocionalne labilnosti; pa i ona mladenačka isključivost, neka osobita tvrdokornost: zahtjevno ili-ili, energično (Gotovo je). U ovim amoroznim versima ima žudnje i sjećanja prožetih klasičnim žensko-muškim proturječjima.
Urbs - peti ciklus, u kojem autorica donosi mahom vrlo duhovito ispjevane zgode (s puno onomatopejskih glasova u prvoj pjesmi Samoborska kiša), a većina pjesama ispjevana je zagrebačkom kajkavicom.
Epistolae. Ciklus od nekoliko pjesama obraća se dragim i bliskim ljudima, dušama neobičnim, nestereotipnim, iznimno nadarenim. Tu je na goranskoj kajkavici stihovana poslanica preminulom velikanu Kreši Goliku (Goranske gore list), Exegisti monumentum. Također obol kiparu Kruni Bošnjaku, koji je, još kao student akademije, modelirao autoričin portret u glini. Makaronska o Parizu, reminiscencija je na neostvareni posjet prijateljici poetesi koja živi u Parizu. Tu su i tri ganutljiva poetska portreta, osobito potresna Alfonza, djevojka odbačena i zlostavljana, jer joj je najveća stigma drukčijost; krase ju naime brojni atributi kojima, skromna i samozatajna, nadvisuje sredinu. I na kraju, Poslanica – sebi samoj u gradu u kojem je svraćao i Matoš – iskren, odvažan iskorak, koji niječe lažnu skromnost i smiono odaje priznanja samoj sebi – za sve ono vrijedno u nje što je bliža i šira okolina prešutjela.
Od Orfeike preko Falca i Passiona do Acera – u pet ciklusa, ako računamo i ciklus već spomenute mladenačke Puellae – autorica, autentična pjesnikinja ljubavne magije, savila je dugačak lûk ljubavne poezije (68 pjesama). Znatan je, možda i najveći, udio lirike koja zahvaća godine punog života, ljubavnih zanosa, strasti i snatrenja, razočaranja i odustajanja, ali i ljubavnog lirskog tkanja iz kasnijeg životnog doba, jasnog gledanja na ono što neminovno slijedi, svođenja računa. Autoričin alter ego nerijetko se osvrće na taj zadati nam „binarni kod“ životnih polova - erosa i thanatosa. Antitetični dualizam ova dva skrajnja fenomena, s naglaskom na potonji, osobito se javlja u nizu lirskih uradaka nakon što ju je zauvijek napustio njen suprug. Prva noć: „...okrenut bolničkom zidu /ne diše/spi/ne miče se/još je topao oči se cakle.../njegov sat pokazuje neko tuđe vrijeme/. Takva je i pjesma Orfeika, ispjevana na goranskom: „kraj tebe sen rasla ko bor dugo let/tebe je poseklo i ja čo ti gmret//moje suhe grane listat probajo/saki dan suheje za te gmirjejo“/. Jedna od ponajboljih pjesama u ciklusu Orfeika (Pjesma druga) opjevala je puno toga što dugogodišnji bračni partneri znaju jedan o drugom, duboko svjesni da su snažno povezan raritetan par, dragocjeni jedan drugome, ali znaju i sve one sitne idiosinkrazije i mušice, koje neminovno prate duge i stabilne veze iznimno privrženih partnera – koje se u punoj spoznaji gdjekad jave istom kad jedno od dvoje zauvijek napusti zajednički život.
U ciklusu Falco Tajna ljubaf, neka je vrst inkantacije, intimnog sanjarenja o liku dragog; ljubavna heroina koja zamišlja svog partnera. I, rijetki, rekao bih epifanijski trenuci, kad ljubavna heroina, premda osamljena i ostavljena, može oćutjeti čak blaženstvo ravnovjesja (Sklad). Slijedi lijepi sonet o ljubavi Na Petrarkin način, a potom kratka pjesma Jelen, u kojoj antropomorfizirana košuta slijedi svog jelena. Duhovito ispjevana kratkotrajnost ljubavnog zanosa (Meteor), a metafora deziluzije za skori kraj u pjesmi Zadnja žažara.
Passion i Acer, s latinskog bismo preveli kao strast, muka, patnja, žestina, vatra, žudnja, usto i javor, personifikacija ljubljenog bića. Senzibilitet pjesnikinje osobito je usmjeren na navedene pojmove, pa ih vrlo uvjerljivo „elaborira“ kroz brojne lirske verse. Ovo su ne samo pjesme strasti i gotovo divinizacije /partnera, dragog, ljubavnika/, već i pjesme krhkosti i lomnosti usamljenog bića, bića koje je ostalo bez svoje nezamjenjive „polovice“ (I ženu treba spaliti, Sama). Tu su i stihovi s blago ironičnim odmakom prema erotici, ali jednako i pjesme adoracije i žudnje, biranim riječima rafinirano ispjevane. Bjelodana je u njima i ona neizbježna ljubavna „dijalektika“ žensko – muško, baš kao i magnetske sile koje ih združuju. No postoje u zbirci i stihovi koji žensko-muško interpretiraju u svjetlu platonskog odnosa (Izgubljena ljubav, Proljeće).
Dio ovih pjesmotvora odnosi se na pozni autoričin životni period, razdoblje u kojem prepoznajemo tegobni, onespokojavajući vakuum usamljenosti, takve pjesme otvoreno sugeriraju uvjerljivu negaciju (uvriježenog klišeja) kako su stariji ljudi tek smežurana bića iz kojih su se zauvijek iscijedili životni sokovi, a njihov mentalni život potonuo u suženi prostor beznađa. Time dio ovih pjesama otklanja poznate zablude kako su ljudi poodmakle dobi lišeni maštanja i osjećaja ljubavne čežnje. Nestišana žudnja ostaje pomiješana sa žalom, javlja se u dnevnim snatrenjima i oniričkim sadržajima (Dafnis i Hloja sanjaju). Pravi ljubavni 'in extremis' ispjevan je u (istoimenoj) pjesmi U skrajnosti, posebice u njezinoj posljednjoj strofi. Maledictio (kletva), u emotivnom iskazu tjelesna i duševna jedinstva, zapravo bolno-grčevita je lamentacija ljubomorne žene: „blago njoj jer tvoj miris poznaje / blago joj dok te cijelom sobom uživa / blago kad se u njenu utrobu izlivaš / dabogda ti sina rodila / sretnica.“ U pjesmi Sagittarius (strijelac), opjevana je adoracija prema izmaštanom idealnom muškarcu (vilenjaku) u smislu starogrčkog pojma 'kalokagatije', ali i žal što, barem mrvicu i ona nije u njegovu srcu: „a u njima nema ni djelić mene / strijelom pogođene.“
Snažna, izravna ženska ekspresija putene žudnje za muškarcem (metaforom pijetla) ispjevana je u stihovima pjesme Helleborus (kukurijek); dok neke pjesme već u naslovu ne kriju kako je njihov sadržaj požuda i tjelesna strast (Extasis, Dimensio quarta, Libido, Orgasmus), a izvrsna pjesma Solitarius (samotnjak) s efektnom napomenom na kraju: „čak kad bi usne svoje približio/mome vratu /vučji zube /ne bih se bojala nestati/iako bi ti ledeno promatrao/kako u mojim očima zamire/zadnje svjetlo/NB: ali ne bjeh tvoja ovca /već vučica koju si ranivši/usrećio.“
Bilinar - poezija u poeziji - maštovit opis ornamentiranja dragog raznovrsnim biljem. Tu su i pjesme koje pjevaju o onome što nastupi kad ljubavni žar zgasne, a sva toplina se raspline (Vihorna čežnja, sonet Ljubavna smrt). U gorkoj spoznaji (Tko si ti), krije se deziluzija o ostvarivosti pune ljubavne strasti.
A na kraju ciklusa u pjesmi znakovita, metafizičkog naslova, Zamka prostora i vremena stoji i ovih sedam stihova: .“...još komadičak vedrine/i ovo zemaljsko svršava/sladost je bila samo na vidiku žudnje izronjene iz sviju prethodnih života/tjeraju me odavde/vrištim a ipak ću pjesmom izaći“.
U pjesmama žudnje, čežnje, snatrenja, oniričkih „poniranja“, autorica, po tko zna koji put, afirmira „alkemiju ljubavi“. To je uvijek iznova i oživljavanje bogate dugovječne tradicije ljubavnog pjesništva, počev od starogrčkih i rimskih pjesnika, preko velikana renesanse sve do modernog doba. Dijakronijski niz koji se nastavlja i sve dok je čovjeka neće se zaustaviti (ako nas ne potopi bešćutna robotika i umjetna inteligencija). Evokacije ljubavi i žudnje za drugim, začudna enigma poriva privlačnosti (zašto nam je netko podudaran i suđen, a netko drugi nije?) kod naše su liričarke iznimno plodne, a upiti i dvojbe koje nju muče, rekao bi naš davni predšasnik, veliki Ovidije, u znamenitoj knjizi „O ljubavnom umijeću“, posve su općeljudski, prirodni, jer izviru iz dubine bića pogonjenog nasušnom potrebom pripadanja u združenosti. Te su pjesme sočne, nabujale stremljenjima i „zahtjevima“, euforično išču, dive se odabraniku svog srca, ili ih pak negiraju i odriču ga se, ali pritom nisu slijepe na ograničenja i spoznaju mogućih nesporazuma u ostvarivanju potpune, sretne komunikacije.
U raznovrsnosti pjesničkih formi u ciklusu Haiku autorica nije odoljela ni povremenom zapisivanju tekstualno najkomprimiranijih stihova - haiku minijatura. One se najčešće pišu u hipu, u trenucima prosvjetljenja, a u dušu padaju kao màna s neba. U ovoj zbirci svrstane su u dvije cjeline: Gradovi i Godišnja doba. Lapidarne su to minijature od kojih barem trećina posjeduje onaj začudni 'halo' učinak, nakon kojega, netom smo ga doživjeli, treba zastati i duboko udahnuti.
- U posljednjoj, dvanaestoj cjelini pod imenom Ego(što bih ovdje, prigodice, radije preveo kao sebstvo, a ne kao tvrdo i jednoznačno ja), nalazimo osam pjesama, od kojih je pola ispjevano na goranskom idiomu, a pola na standardu. Prva u nizu je upravo pjesma iz naslova zbirke Zlatni lijer, lilium bulbiferum. Pjesnikinja je slikar goranskog florealnog pejzaža, a mi vidimo njegov bujan kolorit, jer ljiljan: „...usamljen,/uz gromaču, iznad potoka,/visoke diže čaške narančaste/ljiljan, ivanjskim suncem izmamljen...“ Slijede pjesme Lanca, Nokturno i Škapular ispjevane na goranskom dijalektu, a potom, na početku spomenute, dvije posljednje: Svibanjsko bdijenje i Svibanjska noć, sa slutnjom odlaska.
Zaključno Mahom ispovjedno-intimistička, stilski narativna, ekspresionistička lirika Zlate Bujan-Kovačević, u svojoj biti odraz je ekstrovertne osobe. Neposredna i otvorena, stihovima rijetke iskrenosti - da ne kažem razgolićenosti - ona u širokom rasponu pjeva o svom unutarnjem svijetu, buri u duši, sreći, ljubavnoj strasti i boli, tjeskobi, osamljenosti, deziluzijama, zajedništvu u primordijalnom svijetu djetinjstva, ishodištu koje nas uvelike oblikuje.
Svjesna toga da zbirka odabranih stihova mora biti ujedno i svojevrstan testament njezina cjeloživotnog pjesničkog pregnuća i da će čitatelji najčešće i posezati za pjesmama koje su sabrane upravo na stranicama „Zlatnog lijera“, zasigurno joj, ponavljam, izbor nije bio lagan. No, u obujmu kojim je predstavljen i u ciklusima kojima je oivičen tematikom, čini se da je za njezin pjesnički opus uistinu egzemplaran. Poezija podastrtih slika i primjeren raspon svega što ju je intrigiralo i potaknulo (opjevati) nadaju se kao bogato proživljena egzistencija iznimno nadahnutog bića koje je senzibilitetom, intuicijom, talentom i leksičkim bogatstvom (istaknuo bih svakako goranski kajkavski idiom) širokogrudno podarila naraštaje budućih čitatelja.
U Zadru, 5. ožujka, 2023. Mirko Jamnicki Dojmi