Jugo na Čiovu zbirka je poezije Bobe Đuderije, već poznate spisateljice, kolumnistice i autorice priča u kojima su čitateljice i čitatelji prepoznali svoje živote: čitajući se smijali, plakali ili beštimali. Sinoć je u dvorištu OŠ Vela Luka održana promocija zbirke pjesama, a ono što je u Bobinoj prozi autentično, hrabro, duhovito ili lucidno, našlo je svoje mjesto i u ovim pjesmama, u svedenijemu, intenzivnijem izrazu. Ako bismo Bobi tražili poetskog brata ili bližu rodbinu, srodnosti zasigurno ima s pjesništvom Tome Bebića, a katkad iz stihova zasvjetluca odsjaj Mjeseca iznad Splita Predraga Lucića. Uronjen u Mediteran, lokalno u Kaštelanski zaljev i splitski akvatorij, rukopis koji držite u rukama, na svoj je način i otok i kopno – kao i mitsko Čiovo iz naslova: žuđena idila koju je zapala divlja stvarnost, more sveprisutno kao spas, sudbina ili sol na ranu, ističe autorica.* Neposredna i otvorena, politična i senzualna, Boba Đuderija ispisuje lirski dnevnik svog vremena i podneblja, prati ružu vjetrova, bilježi temperament i melankoliju, ali i razmiče uske granice mentaliteta, rastura sterotipe, zahvaćajući duboko pa plitko, široko i visoko, katkad iz vreve, drugi put iz osame, uvijek iz neposredne blizine svakidašnjeg življenja: s rive, ulice, plaže – ili ekrana. U ovu se knjigu pjesama ulazi baš tako, prirodno kao što se stupi na otvoreni prostor, na trg nekoga grada na jugu: može se dogoditi baš sve, a susreti su neizbježni.
Fotografije: Jasna Žuvela Ćiko i Anita Kosović
