U vremenu u kojem imamo sve samo ne vrijeme, u vremenu koje je zaboravilo što je to požrtvovan i strpljiv rad ili pak korisna razonoda, na sve načine treba spasiti od zaborava vještine koje su koliko korisne toliko i dekorativne, vještine ručnog rada.
Goblen je jedan mali dio naše baštine ručnog rada, međutim, ostao je simbol vremena u kojem se znanje prenosilo s koljena na koljeno, u kojem se slobodno vrijeme trošilo u kontemplaciji, druženju i otkrivanju tajni.
Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća gobleni su bili lajtmotiv uređenja interijera građanskih kuća i stanova da bi kasnije dobili stigmu socijalističkog kiča koja će ih poslati u zaborav. No, današnja moda voli evocirati prošla vremena pa sve što je bilo zaboravljeno ponovno se oživljava u okvirima tzv. retro stila.
Veo zaborava nije prekrio samo goblene nego i većinu segmenata ondašnjeg načina života prema kojem mnoge danas vuče nostalgičan osjećaj. Tanci, serenade, pisma, razglednice i gobleni samo su dio tog života. Kao da nam moderna vremena nisu donijela, već oduzela, ono što nas čini ljudima, živima. Otuđenje od života, danas možda više nego ikad, upozorava na vitalnu važnost rada s rukama.
Gobleni su nekada bili ono što su nama danas posteri na zidovima. Oni su u građanska kućanstva donosili djela velikih majstora. Bod po bod u goblenu su nastajale kopije od roman-tičarskih Constableovih pejzaža do Fragonardove svima nam dobro poznate Djevojke koja čita, rađenih po poznatim Wiehlerovim shemama.
U riznicama naših kućanstava samo rijetki danas drže goblene na zidovima, a većini vlasnika su opterećenje, pa danas spavaju tamo u nekom kutku šupe ili konobe. Tako, izuzetan rad, strpljenje i vrijeme uloženo u njihovu izradu biva nepravedno obezvrijeđeno.
Opravdano se pitamo što je dovelo do obezvrjeđivanja ovog medija. Počevši od negativnih konotacija koje vežemo za modu širokih masa, kao što su: trivijalnost, isprazna dopadljivost, lišenost kreativne slobode. Pridodajmo tome još da se općenito ručni rad smatrao domenom žene i nekom vrstom njezine tamnice unutar obiteljskog doma te je kao takav odbačen u jeku emancipacije i oslobađanjem od rodnih stereotipa. Naposljetku, u cjelokupnu jednadžbu treba pridodati i to dragocjeno vrijeme koje današnjim generacijama nekako klizi iz ruku, utrošeno u, ondašnjem čovjeku, nepoznate aktivnosti. Tim spletom društvenih okolnosti amputirali smo se za jedno dragocjeno znanje.
Upravo je to gubljenje znanja i društvene memorije bio povod ovoj izložbi kojoj je cilj podsjetiti da posjedujemo nešto vrijedno i upozoriti na to kako bismo trebali uložiti napore da neka znanja ne zaboravimo. Ne iz čistog pomodarstva, već iz egzistencijalne nužnosti.
Goblen – kreativnost u sjeni simboličan je naziv izložbe koja je otvorena jučer u prostoru bivše tvornice limene ambalaže, a kojom se odalo priznanje svim Luškama koje su uz sav svoj doprinos našem društvu odvajale vrijeme za kreativan rad. Iz tog razloga ovu smo izložbu organizirali upravo kad slavimo njihov dan.
Često smo bili svjedoci da se kroz povijest svemu što je produkt ženskog stvaralaštva preispit-ivala vrijednost, svrstavana u drugorazredno stvaralaštvo naspram tzv. visokim umjetnostima. Ta pojava nije vidljiva samo u likovnom stvaralaštvu već i u svim drugim aspektima života. Naspram dominantne muške društvene memorije ne treba zaboraviti ono što su naše majke i bake ostavile u naslijeđe. Jedan dio tog naslijeđa još uvijek vibrira u prostorima u kojima se odvija ova izložba, puna života, Tvornica limene ambalaže 8.mart, čiji naziv podsjeća na to čiji je rad obilježio godine postojanja ove tvornice.
Unutar zidova Ambalaže nekada su grmili strojevi, čula se pjesma uposlenih žena ili pak šapu-tanje najnovije luške glasine. Danas je cijeli taj žamor utihnuo zaboravljen isto kao i društvena memorija žena koje su radile u luškim tvornicama. Danas se unutar tih istih zidova može čuti zvuk giljotine koja siječe kamenčiće za nove mozaike koji kako gobleni bod po bod, tako oni kamenčić po kamenčić, u svom jedinstvu tvore cijelu lepezu motiva i poruka. Kao što nas gobleni dominantno podsjećaju na ženski pečat, tako nas mozaici podsjećaju na onaj muški, u kilometrima meja koje kamen po kamen čine jedinstvo. Tako su 8. mart, Ambalaža, mozaici i gobleni nama danas podsjetnik da ne zaboravimo ono što je vrijedilo, što nas je stvorilo nama i što nostalgično i nijemo uzvikuje vapaj, O vremena, o običaji!
U glazbenom dijelu nastupili su Tanja Raič uz klavirsku pratnju Marka Prižmića Makija.
Izložba ostaje otvorena do 15. 3., a može se razgledati od 10 do 12 sati, te poslije podne od 15 do 18 sati.
